petak, 14. listopada 2016.

Tulove grede, Velebit...

   Jedna od onih vožnji koja oduzima dah, ali doslovno oduzima. Velebit je planina koja me fascinira od bilo kud da je pogledam i priđem, moćna, strašna u dobrom smislu, nepredvidljiva i definitivno planina koja traži poštovanje. Imao sam do sad prilike da se vozim manjim dijelom te fascinantne planine i od tog trenutka osjećam neopisivu želju da joj se vratim. Dok sam crtao rutu nisam za dio puta znao niti kako izgleda, niti u kakvom je stanju niti da li ću moći proći ili ću sve prepješačiti gurajući/noseći bicikl no to me nije obeshrabrilo, dapače, to mi je bio dodatni poticaj za odvesti taj dio. Kako mi je i na ovoj ruti društvo pravio prijatelj Damir imali smo još jedan uteg, naime Damir vozi treking koji i nije baš najsretnije rješenje za makadame a uz to kada ne znate ni u kakvom je stanju taj makadam većina ljudi koja vozi treking bi odustala. No Damir nije takav vozač i u stvari on je bio onaj zadnji okidač da se ide na planiranu rutu. A kako ta ruta izgleda na karti pogledajte ovdje: https://ridewithgps.com/trips/11564355

   Ocjena za težinu i zahtjevnost ove rute bi bila čista  5/5, jedna od rijetkih ruta koje sam vozio i koje su zaslužile tu ocjenu. Iako kilometarski i nije najduža, dapače za moje pojmove cjelodnevnih vožnji i prekratka, onaj drugi „dio“ koji se ne vidi na karti i koji se može osjetiti samo ako ste tamo je definitivno formirao navedenu ocjenu. Tu je i visinska razlika od nešto malo preko 1700 metara sa najvišom visinskom točkom od 1000 i koji metar na kojoj smo bili. Podloga je gledano kilometarski većim dijelom asfaltna ali tu imamo onaj dio priče da nismo znali kakav nas makadam očekuje. Prvih nekoliko kilometara tog makadam je u super stanju. Vozljiv kako za mene tako i za kolegu Damira, no kako se sve više penjemo taj makadam postaje sve lošiji i lošiji da bih nekoliko kilometara do Libinjske kose postao skoro ne vozljiv. Na dijelovima nasipavan što dodatno otežava vožnju na usponu kao i dijelovi na kojima je voda napravila svoje je učinio da smo dio od nekakvih 5-6 kilometara više gurali bicikle nego ih vozili. Od Libinjske kose taj makadam se malo popravlja sa još ponekim mjestima na kojima smo ponovno gural, no dolaskom do Tulovih greda ostatak makadam je ponovno ugodan za voziti. Da se osvrnem i na promet kojeg skoro pa i nema od kad smo sišli sa Jadranske magistrale u mjestu Rovanjska do dolaska u mjesto Obrovac, ostatak rute promet je slabijeg intenziteta i po tom pitanju ne predstavlja neki veći problem, dakako da se sa naše strane ne smiju zanemariti prometna pravila i propisi a pogotovo treba biti skoncentriran i oprezan na dijelu makadama. Ono što još valja napomenuti je da od kad se krenete uspinjati iz mjesta Rovanjska do spusta u mjesto Obrovac nemate niti jedan objekt, kako trgovački tako i ugostiteljski, stoga treba posebno obratiti pažnju na tu činjenicu. I to bi uglavnom bilo to po pitanju težine i zahtjevnosti.

   Evo nekoliko riječi i o samom tijeku rute. Do Posedarja stižemo autom, skidamo bicikle te Jadranskom magistralom i preko starog Maselničkog mosta stižemo u mjesto Rovanjska odakle kreće naš spominjani uspon prema Tulovim gredama. Nakon par kilometara asfalta slijedi makadam u dužini nekakvih 20-ak kilometara nakon čega iznad ulaza/izlaza cijevi tunela Sv.Rok ponovno izlazimo na asfaltiranu cestu. Kako već spomenuh na tom dijelu nema naseljenih mjesta ali zato se ima za uživati u prirodnim ljepotama što je na kraju krajeva i bio razlog zbog kojeg smo se odlučili voziti ovu rutu. Izlaskom na asfalt do Obrovca prolazimo kroz mjesto Modrići a nakon Obrovca slijede mjesta Karin Gornji i Karin Donji, Pridraga i Novigrad nakon kojeg dolazimo na mjesto našeg polaska, Posedarje. Samo napomena taj dio od Karina do Posdarja smo vozili po mraku i mogu reći istinski uživali na skoro pustoj cesti.


   I mogao bih do unedogled ponavljati kako je ovo jedna od ljepših ruta koje sam vozio, kako je Velebit ovakav i onakav, kako sam se osjećao no opet to sve možete doživjeti samo iz „prve ruke“. I zato se nadam da ću još koji put posjetiti između ostalog i ovaj dio a kako je i dalje prisutna ona spominjana „neopisiva želja“ da ponovno dođem na Velebit planiraju se neke druge rute po toj ljepotici. A da su i neki drugi ljudi istog mišljenja govori i podatak da je dio kroz koji smo prošli bio i scena kultnih filmova o indijanskom poglavici Winnetou, liku iz romana Karla Maya. I vjerujte mi ništa Vas ne može vratiti u djetinjstvo kao spomen na tog indijanca čije knjige i filmove ste čitali i gledali bez daha I kako to već  i biva preko niza slika koje slijede pokušati ću dio te atmosfere donijeti i do Vas.


                                                              Posedarski galeb, početak rute...          


prema Masllenici...


stari Maslenički most...


i novi Maslenički most...


kolega Damir sam na mostu...


uvala u mjestu Rovnjska...


nakon čega slijedi naš uspon...





 na samom početku spominjanog makadama...


sa kojeg pucaju prekrasni prizori...






imali smo i "cestovnu kontrolu" koja je prošla bez problema...


i nastavak je u istom tonu...




ponekad jednostavno morate zastati i uživati, kolega Damir...


usamljeno stablo koje prkosi moćnoj planini...



što to zanimljivog slika Damir...


upravo ovo...


pred izlazak na Libinjsku kosu...


toliko surov krajolik koji je u isto vrije i surovo lijep...








iako postoje biciklističke oznake taj dan smo bili jedini biciklisti na tom dijelu...


i još prekrasnih velebitskih pejsaža...










eno ih, Tulove grede...


moja malenkost...


spust ka boljem makadamu...



još malo prekrasnih Tulovih greda...





ljepota koja je privukla i neke druge zanesenjake...



kapelica u spomen hrvatskom vitez D. Tomljenoviću-Gavranu...


na ulazu u istu, medaljon sa likom Sinjske gospe...


prekrasan pogled ka Novigradskom moru...


na ovom dijelu makadama i kolega Damir je mogao više uživati u okruženju...


pogled na ulaz/izlaz tunela Sv.Rok na autocesti...


i spust je prekrasan kao i uspon...







malo smo uznemirili i stanovnike ovog kraja, Crvenkrpica...


prema Obrovcu...



Obrovac...


Damir i moja malenkost, autoportret...


pa opet Obrovac...



na izlazu iz Obrovca...


još jedan pogled na prekrasni Velebit...


prema Karinskom moru...






i za kraj, franjevački samostan Bezgriješnog Začeća Blažene Djevice Marije, Donji Karin...