srijeda, 14. studenoga 2018.

Biciklom za Vukovar

   Vukovar

   Što napisati o Vukovaru? Nakon svega što je već napisano o tom gradu. Svi moji tekstovo o vožnjama sadrže osnovne podatke i savjete- kojim putem ići, što izbjeći, a što vidjeti, kolika vas uzbrdica očekuje i gdje ćete naletjeti na makadam. Stoga ovaj post neću pisati u uobičajenom formatu, neću Vas zamarati s navedenim i drugim „inim“ detaljima koje inače sadrže moji postovi. Osvrnut ću se samo na prekrasne ljude s kojima sam proveo četiri dana u vožnji, te prekrasne ljude koji su ovu vožnju učinili još posebnijom. Hvala im svima na svakom trenutku, svakom prijeđenom metru, na svakom smiješku. Posebno zahvaljujem  i svima onima  koji su nam ukazali gostoprimstvo i pružili prenoćište. Naša ruta: https://ridewithgps.com/trips/29659563

   No, vratimo se Vukovaru. Vukovar nije grad uz koji imam potrebu pisati na gore navedeni način. Samo putovanje prolazi mi u razmišljanju o gradu heroju, osjećaji su puno snažniji nego na bilo kojem drugom putovanju. Osjećam kako je i naša žrtva važna, kako na neki način dajemo nešto napaćenom gradu. U tih 300-tinjak kilometra, koliko je dužina naše vožnje, sjetim se svih onih kojih više nema, sjetim se ubijenih, nestalih, sjetim se i onih koji još uvijek traže svoje najmilije, sjetim se svih heroja koji su branili grad, koji su i danas među nama. A sjetim se i stravičnih slika porušenog grada kroz kojeg bauljaju horde pijanih četnika uzimajući mu i ono malo života. Ali ne može se uzeti život jednom gradu i jednom narodu, ne može se izbrisati ni to što su  napravili, to što su napravili stanovnicima tog grada, koliko patnje i boli su ostavili iza sebe nam jednostavno ne daje mogućnost izbora.
   Ali osim puno tuge puno je i ponosa. Jer da nema ponosa, ovaj grad bi davno umro. Pa ću doći i dogodine u Vukovar, danas snažan grad sjećanja kojeg slomiti nije mogla ni najteža bitka.

   I vrijedno je pročitati Priču o gradu Siniše Glavaševića, a počinje ovako:
„Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjav i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom?
Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka?...“



































































Nema komentara:

Objavi komentar