srijeda, 14. listopada 2020.

Rajčica bunari, istinska Dalmatinska zagora...

   Odlazak u rodni kraj skoro pa uvijek i donese nekakav „post“ odnosno neku vožnju o kojoj mogu napisati par riječi. A to ujedno i znači da sam bio po prvi puta negdje, da sam vidio i odvozio nešto novo. Ovog puta riječ je o mjestu, dolini Rajčice i o zanimljivim bunarima, njih ukupno deset. Iako su relativno blizu mjesta mog odrastanja, po prvi put sam za njih čuo prije koju godinu od nekih zaljubljenika u prirodu, a u zadnje vrijeme se može i češće čuti za njih jer su uključeni u Via Adriatica Trail. Čak su se i turistički portali raspisali o njima kao o odličnoj destinaciji za obići, a je li to bolje od onog da ne znamo za njih, vrijeme će pokazati. Usput sam obišao još jedan bunar uz koji se veže jedna priča o kojoj sam slušao kao dijete, ali o tome malo poslije.

   Polazak je bio iz Mirlović Zagore i ukupna dužina rute je 70 i koji kilometar što je onako baš za uživanje i naslikavanje. Idealno za nekog tko želi upoznati „pravu“ Dalmatinsku Zagoru, vidjeti taj krš i kamen, otimanje od prirode svake šake zemlje na kojoj se moglo nešto zasaditi, te opustjele kamene kuće kao dokaz čovjekova življenja i u tim tako surovim krajevima. Kako je to ujedno i moj rodni kraj, moji osjećaji su izraženiji nego inače i na ovoj ruti sam se prisjetio svog djetinjstva, prvih godina školovanja, prvih simpatija i svega onog od čeg se je sastojao život tada. Nazivi sela su me podsjećali na nekog koga sam poznavao kao dijete, nekog školskog prijatelja koji je sada tko zna gdje tako da mi je mozak radio u nekakvom „modu“ za kojeg mogu reći i da mi se i sviđa. Pogotovo jer su ta sjećanja satkana od lijepih događanja, tu i tamo je bilo i kakvo ružno kojeg se jedva i sjećam. I dan je bio prekrasan za vožnju, temperatura i više nego ugodna. Kako je mjesto Unešić jedino malo veće na ovoj ruti i jedino gdje ima dućan i kafić, iskoristio sam to za popit prvu jutarnju kavu kao i za napunit bisage tako da o tom više ne razmišljam. Na ruti je dio ispred Rajčica bunara makadam, dok je ostatak rute asfaltna podloga, doslovno bez prometa, ali isto tako i bez trgovačkih i ugostiteljskih objekata. Ruta je malo „valovita“, ima i brda, ima i nizbrdica, ima i ravnih dijelova i nabrala se je visinska razlika od cca 1000 metara što na toj dužini ovu rutu čini dinamičnom, baš onako kako volim. Svakako za preporučiti, a kad smo se već dotaknuli nekakvog opisa samo da još napišem da bi ocjena težine i zahtjevnosti za ovu rutu bila 3/5, naravno po nekakvim mojim kriterijima. Rutu možete vidjeti na ovom linku: https://ridewithgps.com/trips/58386224 a ako želite možete i skinuti GPX trag.

   Rajčica bunari, pročitao sam negdje u bespućima interneta, tu su bili i prije dolaska Rimljana, njih devet, kao i jedna lokva iz koje bi pilo blago tj. životinje kako domaće, tako i divlje. U nekim bunarima voda je tirkizno zelena, u nekima malo vuče na boju neba dok je u nekima malo „muljevita“ što ukazuje na to da se miješa s vodom koja se slijeva u tu udolinu u kojoj se nalaze. Nigdje nisam našao podatak o dubini tih bunara, kao ni o tom da li presušuju tijekom sušnih razdoblja a ako ćemo vjerovat narodnoj predaji i legendi, bunari nisu nikada presušili. Toliko dugo su bili van svega da jednostavno doći do nekih podataka je nemoguća misija. S druge strane to je mjesto na kojem sam osjetio takav mir i blaženstvo kakvo nisam već dugo. Toliko mi je bilo lijepo da sam par sati sjedio uz te bunare i uživao u svakom trenutku. Doduše bilo je još ljudi poput mene, ne doslovno s biciklima, ali nisu se dugo zadržavali. Bio je tu i čovjek, rekao bih profesionalni snimatelj jer je imao puno fotografske opreme i drona no nismo smetali jedno drugom, svako je bio utonjen u svoje misli. I samo da napomenem da je od makadamskog puta pa do bunara pješačka staza, jedva sam se probio s biciklom gurajući ga i noseći na ramenu. Nisam htio, niti sam imao gdje ostaviti bicikl na tom makadamskom putu.

   Dotaknuo sam se i bunara za kojeg se vežu priče koje sam slušao kao dijete od svog djeda. Bunar se zove Vijanjac i nalazi se malo ispod crkve Sv.Marka u Vinovu Gornjem. Po toj priči na tom mjestu stradali su svatovi Stipana Nakića s mladom. Vraćajući se kući iz Hercegovine gdje su išli po mladu na tom su mjestu odlučili odmoriti i prespavati no to je iskoristio hajduk Maleta te ih sa svojim jatacima uhvatio na spavanju i sve pobio. Na ovom linku je i pjesma koja govori zašto je i kako do krvoprolića došlo:https://drugipogled.wordpress.com/2010/08/21/hajduci-i-uskoci/

   Za ovu vožnju još mogu samo reći da je jedna od onih koja u meni budi sjećanja, koja opušta i u kojoj sam uživao na neki drugi način. Za nekog tko nije iz ovih krajeva i tko nije vezan sjećanjima isto mogu pa skoro garantirat da će uživat u svakom prijeđenom metru, u svemu onom što će ga okruživati i zato moja topla preporuka, posjetite Rajčica bunare, Dalmatinsku Zagoru, posjetite ovaj dio pa skoro nedirnute prirode i zasigurno ćete uživat.

                                                     

                                                                                na početku...

                                                                                   Mirlovačka lokva...

                                                                                     Umac...

                                                                         nekoliko usputnih...






                                                                               Via Adriatica Trail...

                                                                                   Rajčice bunari...







                                                                nije se bilo lako "probiti" do bunara...

                                                              Dalmatinska Zagora, u prolazu...








                                                                        bunar Vijanjac, Vinovo Gornje...


                                                                  crkva Sv.Marka, Vinovo Gornje...


                                                                   kapelica Sv.Vinka, Vinovo Donje...







                                                                   crkva Sv.Ivana, Gornje Planjane...


                                                                                        Promina...




                                                     župna crkva Usnesenja Marijina, Mirlović Zagora...

                                                               razlika u godinama nekoliko stoljeća...

                                                                                     smiraj dana...


 





četvrtak, 27. kolovoza 2020.

Zagreb - Šibenik, bajkom, 24-27.08.2020 god.

 

     Doći iz Zagreba biciklom do mog rodnog grada Šibenika mi je želja od skoro samog početka mog bicikliranja. Nekako sam si to stavio kao nekakav cilj koji bih trebao moći ostvariti. Kondicije i volje mi nije nedostajalo već duže vrijeme no uvijek bi se nešto ispriječilo toj zamisli. Ali eto kockice su se posložile i napokon sam odvezao i tu dugo željenu rutu a i postojala je ideja i da se vratim s bajkom no jednostavno nisam mogao to posložiti pa je povratak bio vlakom. Društvo na toj četverodnevnoj ruti pravio mi je prijatelj Darko, čovjek velikog srca i još veće volje za bicikliranjem. Ruta je bila podijeljena na četiri dana, s tri noćenja na putu. Ukupno smo napravili 400-ak kilometara i cca 3500 metara visinske razlike. No krenimo redom

 

                                                       1. Dan Zagreb - Otočac

     Polazak je bio u 04:00 sata ujutro, na izlasku iz zgrade me je dočekala lagana kišica što mi je definitivno bio šok jer po niti jednoj prognozi nije trebalo biti kiše. Al hajde, nije ni to smak svijeta pomislim, ali nekako mi se nije svidio početak i strah me je bilo i pomisliti kakav će biti kraj. S Darkom se nalazim iza Podsusedskog mosta nakon čega izlazimo na staru karlovačku cestu i s pucanjem dana stižemo u Karlovac. Stajemo na prvu kavu, uživamo i opušteno ćakulamo, kiše vise nije bilo ni u tragovima, a vremena imamo za sve, sve je po planu. Prema Josipdolu smo odabrali lokalne ceste s južne strane Mrežnice, idealno za vožnju, bez većeg prometa. Nema sunca, temperatura ugodna za vožnju, priroda prekrasna. Da bi ostali što duže na tim lokalnim cestama zašli smo i na makadam koji je bio u super stanju, ako ćemo gledat s pozicije MTB bajka ali za Darka možda i nije bilo tako. On je bio na Fuji treking bajku s malo tanjim gumama pa nije imao takvu „udobnost“ kao ja. E sad ću se vratit na onaj loš početak koji se negdje ovdje nastavlja i na kojeg smo skroz zaboravili. Bušenje prednje gume kod Darka, bušenje kao bušenje, ništa novo ni ništa strano, bezbroj puta smo i Darko i ja bili u takvim situacijama, riješili to i nastavili dalje. Tako je i sad bilo, nismo se ništa žurili, lagano obavljeno sve kako treba nakon čega nastavljamo dalje. Još uvijek smo na makadamu i nakon nekog vremena ponovno prazna guma kod kolege Darka. Ovaj put je riječ o zadnjoj gumi i pomalo smo već s upitnikom iznad glave, pa kako sad zadnja? Pa već smo imali bušenje? Primamo se ponovno posla, skidanje gume, pregled vanjske ovaj put nekoliko puta, traži se uzrok ali ga ne nalazimo. Kako smo pri prvom bušenju stavili novu rezervnu zračnicu sad imamo dvije koje krpamo i jednu od njih stavljamo nazad. Darko ima još jednu novu zračnicu, zlu ne trebalo mislimo se i nastavljamo dalje. Nakon svega par stotina metara ponovno izlazimo na asfalt i nekako nam je laknulo jer smo mislili to je to, otprilike sat vremena smo izgubili na bušenjima ali još nije nikakva panika za plan da stignemo do Otočca u nekom razumnom roku. Kako je ovo ujedno i bila najduža ruta po danima mislili smo daj da to sad malo stisnemo pa će sutra sve biti lakše. Nekih pola sata smo uživali na asfaltu i na jednom kraćem usponu  prema Generalskom Stolu opet kod kolege prazna guma. Neću ni spominjat sve upitnike iznad naših glava, nekako nastojimo ostati smireni, napraviti što se mora dok istovremeno pokušavamo logički zaključit o čem se radi. I to s novom zračnicom, na sasvim drugom mjestu od prvog bušenja, prvo je bilo s gornje/gazne strane, a ovo je sad sa strane do obruča. Opet smo sve par puta pregledali, i opet logičnog objašnjenja nema. Stavljamo onu drugu krpanu zračnicu, montiramo i krećemo dalje. Slijedi Generalski Stol gdje radimo malo dužu pauzu uz sendvič i pivo, a nije izostao ni razgovor o svim tim bušenjima. Još uvijek nema panike, još uvijek stignemo odraditi planiranu rutu bez obzira na sad već skoro sat i po koji smo izgubili na „bušenjima“. I dalje je vrijeme idealno za vožnju, prometa skoro da i nema, sunce tu i tamo proviri tako da je i temperatura  više nego ugodna. Prolazimo Zvečaj, Skradnk i stižemo u Jospidol. Pauza, kavica i šta sve već ide uz to. Ujedno i mijenjamo plan prema kojem smo trebali prema Plaškom pa onda preko Dabra u Otočac jer je to i kolegi i meni nepoznata cesta pa smo je htjeli odvest. Ipak se odlučujmo na poznatu cestu preko Kapele pa na Brinje i Žutu Lokvu. I Taman što smo krenuli, al doslovno, kod Darka već uobičajeno prazna guma, ništa, skidamo dolje sve, zračnica popustila ispod zakrpe, mijenjamo je s novom, još je jedna u rezervi, montiramo i krećemo. Samo da kažem da i sad na svom bajku imam na zračnici barem par zakrpa koje su stavljene ne znam ni ja kad, a isto tako kaže i Darko, ovo mu se nikad nije dogodilo. Sada je već malo nezgodno, kasnimo dva sta u odnosu na plan pa malo ubrzajemo prema Kapeli, treba još izvesti i taj uspon. Negdje na pol uspona stajemo, Darku se čini da je guma opet malo prazna, ja kao nevjerni Toma ne vjerujem nego mislim da je nismo dobro napumpali te je dopumpavam. No nisam bio u pravu, vrlo brzo je guma opet prazna, Darko već pomalo izrevoltirano skida sve i stavlja i novu zračnicu i novu vanjsku gumu dok ja u međuvremenu kontaktiram apartman u Otočcu gdje smo na spavanju. Pokušavam dogovoriti, kako je već jako kasno i ne znam da li će išta raditi kad stignemo u Otočac, da nam vlasnik naruči nekakvu hranu koja će nas dočekat kad dođemo. Mislim se, da je bilo sve po planu već bismo bili u Otočcu i pili negdje hladnu pivu. Mrak se počeo spuštat, a s njime i tamni kisni oblaci, kiša će, samo je pitanje gdje će nas uhvatit. Na 888 metara nadmorske visine je prijevoj na Kapeli, gore nas je dočekala kiša, hladan vjetar, kao da smo odjednom iz ljeta uskočili u zimu, strašno. Sjurimo se u Jezerane, sjednemo već  mokri u prvi birc i donosimo odluku da nam treba pomoć i za nas je tu vožnja gotova. Uz sve nedaće i probleme uspjeli smo izvrtit 140 km, 40-ak manje od planiranog. Slijedio je poziv i vrlo brzo je kombi s novim zračnicama i još jednom vanjskom gumom bio tu.  Ukrcavamo se i pravac Otočac, kombi nas ostavlja ispred apartmana, 22:00 su sata. Na stolu nas čekaju čevapi, još topli, hladna piva i frizeru i nekako se mislim ajd i nije loše završilo kako je bilo. Hvala još jednom vlasniku apartmana i naravno posebno hvala drugom Darku s kombijem, spasio si nas. Rutu dužine cca 140km možete vidjet ovdje: https://ridewithgps.com/trips/55132604

 
























   


                                                                 2. Dan Otočac – Karlobag

     Dan je osvanuo okupan suncem, temperatura idealna, a i današnji plan je kilometarski kraći od prethodnog što nas pak dodatno motivira. Nadamo se da je sve loše što nam se je trebalo dogoditi dogodilo prethodnog dana, ne raspravljamo o tom, nastojimo uživati u onom što je ispred nas. Ličko Lešće pa lagani uspon, priroda prekrasna, negdje pred vrh ima vidikovac s kojeg puca pogled na dolinu rijeke Gacke, nezaboravno. Dolazimo u Perušić, prva pauza, kavica i to sve skupa, vremena imamo dosta tako da je samo „lagano i opušteno“ kako to voli reći kolega Darko. Ni Gospić nije daleko, a kada smo i njeg prošli slijedi upon na Baške Oštarije, je malo zahtjevniji ali ništa što se ne može odvest. Sredina dana je i kako je vedro tako je i sunce dosta jako ali opet ne toliko da bi nam pokvarilo uživanje. Nakon uspona ostajemo na Baškim Oštarijama i tu radimo pauzu za ručak a i  malo dužu pauzu kako bi uživali i  u ostaloj ponudi ugostiteljskog objekta. Do Karlobaga nam preostaje nekih 15-ak i i više kilometara najčišćeg uživanja, spust s prekrasnim pogledom na more, otok Pag i Velebit. Doslovno nakon vidikovca Baške Oštarije je potrebno svega nekoliko puta okrenuti pedale da bi se stiglo do Karlobaga. Nagrada za sve ono što nas je snašlo u prvom danu. Rutu dužine cca 86 km možete vidjet ovdje: https://ridewithgps.com/trips/55132785

 































 

 

                                                                                                      3.Dan Karlobag – Zadar

    Opet je početak dana okupan  suncem, oblaka nigdje, plavetnilo je svuda oko nas, more, nebo pa čak mi se na momente učinilo i da je Velebit plav. Malo sam se bojao magistrale i prometa po istoj jer ljeto je još uvijek no korona virus je učinio svoje. Stranci su se „razbježali“, nema ih ni u tragovima a domaći nisu tako brojni da bi promet izgledao drugačije nego je. Ne znam kad sam prošao  Jadranskom magistralom a da je bila tako „pusta“, čak ni u zimskom periodu, a vjerujte dosta sam je puta vozio kao profesionalni vozač kamiona jer jednostavno druge opcije tada nije bilo. Nećemo se buniti zbog tog, da se je nas pitalo i tih par auta je previše. Puno više stajemo nego prethodnih dana, više nam je mobitel u rukama, fotografiramo, hvalimo se malo na kojekakvim društvenim „mrežama“. Ma uživancija i naravno samo „lagano i opušteno“ i na prvi dan sad već gledamo kao da se nije ni dogodio. Pauze radimo na nekoliko mjesta, dužu u Starigradu i na starom Masleničkom mostu. Tamo se ne možemo načuditi što ljude „natjera“ da idu na onaj bungee jumping. Po prvi puta to vidim uživo i vjerujte ne znam koja bi me „nevolja“ natjerala da se bacim s mosta zavezan za taj rastezljivi „konop“, i Darko je sličnog mišljenja. Slijedi nam malo zahtjevniji uspon nakon Posedarja nakon kojeg smo u Zadru. Pronalazimo adresu našeg smještaja, nakon tog odlazimo utažiti i glad i žeđ, ne trebam ni reći da nakon tog nismo imali problema sa snom. Rutu dužine cca 93km možete vidjeti ovdje: https://ridewithgps.com/trips/55132873

 





















 

 

                                                                                                                4.Dan Zadar – Šibenik

     Zadnji dan je po meni bio i najlakši za odvoziti, bez velikih kilometara, bez uspona, cijelo vrijeme uz more što ruti daje jedan poseban štih. Dan kao i prethodni, sunce i nigdje oblaka, A Bibinje su nam bile mjesto gdje smo uživali u nekom lokalnom bircu na rivi u prvoj jutarnjoj kavi. I dalje smo na magistrali koja je i dalje bez nekog većeg prometa, ne bunimo se. A i ti domaći vozači su za svaku pohvalu, imaju obzira za bicikliste na cesti, nema nervoze i trubljenja. Doduše ni prethodnih dana po tom pitanju nismo imali niti jednu stresnu ili incidentnu situaciju, ma za poželjet svakom biciklistu. Prolazimo Biograd, Pakoštene pa pauza u Dragama, ne žuri nam se. Za moj ukus sunce je ipak malo jače nego što bi volio i vruće je no Darko kaže „ma super, ništa strašno, trebao si prije par dana voziti sa mnom od Zagreba do Ilače (mjesto iza Vinkovaca) pa da vidiš šte je sunce, sparina i vrućina“. Samo sam se nasmijao, ne, hvala, nisam baš ljubitelj nikakvih aktivnosti po takvom suncu i vrućini, rekli bi neki „pravi Dalmoš“. Pauza opet u Pirovcu iza kojeg se skidamo s magistrale i preko Tribunja stižemo u Vodice i dalje na Srimu i Šibenski most. Mobiteli su nam opet u rukama, opet se hvalimo po „meržama“a i nekako nam se čini da smo odradili planirano pa se može vidjeti i taj izraz na našim licima. Doduše treba još ući u grad i to je to. Povratak je vlakom koji je za čudo imao i biciklistički vagon. U kupeu samo nas dvojica, opet zahvaljujući korona virusu jer se po kupeu mogu prodat samo dvije karte, super, moći ćemo se „ispružit“ i malo odspavat. Ruta je cca 88km a istu možete vidjet ovdje:  https://ridewithgps.com/trips/55132970

 



















     I da ne odlutam nekako od forme bloga, par riječi o onim stvarima koje baš i nisam spominjao.Ocjena težine i zahtjevnosti za sve dane bi bila 3/5, naravno ukoliko imate kondicije za voziti par dana zaredom. Spomenuo bih i dva zahtjevnija uspona Kapelu i Baške Oštarije. Bilo je i malo makadama kojeg se bez problema može izbjeć. Promet zahvaljujući, koliko god to blesavo bilo, koroni je bio slabog inteziteta, a na nekim dijelovima kao da ga i nije bilo: Postoji dovoljan broj trgovačkih i ugostiteljskih objekata za sve što Vam je potrebno, a ako kojim slučajem zatrebate  tekućinu na Kapeli i na Baškim Oštarijama imaju dva izvora hladne pitke vode. O prirodi ne treba trošiti riječi, dovoljna je jedna riječ- predivno i naravno da ću ukoliko mi se ukaže prilika ponoviti sve, doduše ne baš sve, ispustit ću onaj dio s bušenjima.